Concert report Guitar Wolf and WCIF 2011.

DSC02396

Guitar Wolf: ludi vukovi razorili Močvaru

Izvještaj i interview s Guitar Wolf & Welcomin’ Committee in Flames @ klub Močvara, Zagreb, 3.7.2011.

Stigla sam rano tog dana ispred kluba kako bi napravila intervju sa bendovima prije koncerta. Dosta nervozna, nisam znala što očekivati od Guitar Wolfa s obzirom na to kako se prikazuju u medijima; ledeni izrazi lica iza obaveznih sunčanih naočala i kulerski stav u kojemu ih ništa ne može omesti (pa ni napad zombija i izvanzemaljaca kao u filmu Wild Zero). Teško je bilo nagađati kakvi su u živo.

Guitar Wolf je tročlani „jet rock’n’roll“ japanski bend osnovan 1987. Inspirirani su Ramonesima, punkom ’77., rockabillyem, garage rockom i vokal Seiji posebno sa Joan Jett. Danas bend čine Seiji (Guitar Wolf), Toru (Drum Wolf) i U.G. (Bass Wolf). Seiji se doselio iz Nagasakija u Tokio krajem ’80ih kako bi svirao rock. Radio je u second hand dućanu i družio se sa Billyem koji je radio u punk shopu preko puta. Odlučili su osnovati bend, Seiji na gitari, Billy na bas gitari. Pridružio im se i Narita na bubnjevima, on je u to vrijeme radio sa Seijem u istom shopu. Narita uskoro napušta bend kako bi se bavio proricanjem budućnosti, a u bend ulazi Toru. Prvi album „Wolf Rock!“ snimili su u Seijievom podrumu i izdali ga 1993. Nastavljaju izdavati albume (npr. „Run Wolf Run“, „Missile Me!“, “ Jet Generation“…) i čak glume u dva science fiction horor filma B produkcije „Wild Zero“ i „Sore Losers“.  U tom sastavu klubove rasturaju do 2005. kada basist Billy umire od srčanog udara. U spomen na njega izdaju album „Golden Black“ sa novim basistom U.G.-om.  Nakon toga izdaju i albume „Dead Rock“, „Mars Twist“ i najnoviji “Space Battleship Love“ (Uchusenkan Love) 2010.  koji je promoviran na ovoj turneji.

U sklopu turneje stigli su i u Zagreb na opće oduševljenje fanova u Hrvatskoj. Sada se mogu vratiti na ono spomenuto nagađanje kakvi su u živo. Divni ljudi koji su nas podsjetili što je to istinski rock’n’roll zapalivši publiku nevjerojatnom energijom. Na stageu totalno cool i divlji, s druge strane van stagea jako srdačni i pristupačni. Intervju je protekao u vrlo pozitivnom tonu uz puno šala i smijeha. Na pitanja je većinom odgovarao Seiji, u svom tipičnom SF horor stilu odgovaranja. Pa čitajte kako je bilo.

M:  Kako se osjećate u Hrvatskoj, sviđa li vam se ovdje?

Seiji:  Da, vrlo je interesantno.

M: Omoshiroi? (Zabavno?)

Seiji: Da, omoshiroi.

M: Biste li se vratili u Hrvatsku privatno na odmor?

Seiji:  Da, volio bi to, nadam se.

M: Što očekujete od hrvatske publike večeras?

Seiji: Očekujem da će svi biti spremni za injekciju bjesnoće, napad divljih pasa. Budite oprezni, ponekad grizem publiku.

M: Dio imena Guitar Wolfa; wolf (vuk)… Zašto ste izabrali baš to ime i tko ga se dosjetio?  

Seiji: Ah, muzukashii (teško)… Hm da, volim vukove(smijeh).

M: Ponekad govorite da vam vučja krv teče žilama…

Seiji: Da, moji pra pra pra djedovi i bake su bili vukovi. Stoga potječem od vukova.

M: Znamo da si ti Seiji veliki fan Joan Jett.

Seiji: Da.

M: Zanima me koja ti je njena omiljena pjesma?

Seiji: Everyday people.

(Mali prekid u toku kojeg Seiji govori sa ljudima iz backstagea. Zahvaljuje se sa hrvatskom riječi „hvala“ što me ugodno iznenadilo jer su tada bili u Hrvatskoj tek 2 i pol sata i već su se trudili naučiti neke naše riječi. Kasnije Seiji u jednom trenu usred koncerta isto zahvaljuje na hrvatskom.)

M: Što je novo u vašem najnovijem albumu (op.a. Space Battleship Love) što se tiče vašeg zvuka i stila, da li je nešto drugačije od prijašnjih albuma?

Seiji: Prethodni albumi su iz naše galaksije. Ovaj najnoviji je sa Andromede. Stoga je puno drugačiji.

M: Koja vam je, svakom pojedinačno, najdraža pjesma sa tog albuma?

Seiji: Space Battleship Love. (op.a. pjesma po kojoj je nazvan i cijeli album)

Toru: Teško je reći, sve pjesme. Ne mogu izabrati samo jednu.

U.G.: Sve.

M: U kojoj zemlji najviše volite nastupati?

Seiji: Italija.

M: Zašto, radi ljudi?

Seiji: Ludi su… i dobrog okusa. (svi se smiju)

M: Kako vidite Guitar Wolf za 20 godina, kakvi biste željeli biti, mislite li da ćete se promijeniti?

Seiji: Mislim da ćemo ostati isti. Ja osobno imam službene lijekove iz piramida.

M: Vezano uz film Wild Zero, da li ti Seiji imaš dekorirani motor kao što imaš u tom filmu? Znam da voliš motore.

Seiji: Ja sam ga dekorirao.

M: Znači to je doista tvoj privatni motor!?

Seiji: Ne. Taj motor je Kawasaki. Ja isto imam Kawasaki ali drugačiji.

M: I da li je dekoriran? Da li voliš dekorirane motore?

(U.G. i Toru se smiju u pozadini)

Seiji: Eh, ne. (smijeh)

M: A kada ideš u dućan ili u poštu, da li si isto ovakav, kožna jakna i sve?

Seiji: Naravno! Da.

M: U filmu Wild Zero tvoja poruka je da ljubav nema granica, nacionalnosti ni spola. Da tvoja cura ili žena postane zombi da li bi ostao s njom iako bi te željela pojesti?

Seiji: Naravno, volim zombije. I dobio bi vječni život.

M: Znači dao bi da te ugrize da postaneš zombi ili?

Seiji: Da… I onda bi ja grizao sve ostale. Postao bi zombie ass (op.a. „asshole“ – engl. izraz za neotesanu, primitivnu, sirovu osobu, ponekad se koristi za sebe kada se sa ponosom žele istaknuti te značajke, npr. kod rockera). Sada sam običan ass pa bi postao zombie ass. (smijeh)

M: Da li imate poruku za fanove u Hrvatskoj?

Seiji: Da. Želim vas poznavati bolje. Želim vas poznavati duboko. Stoga molim vas pokucajte na vrata moje sobe večeras.

Osim sa Guitar Wolfom napravila sam intervju i sa domaćim bendom Welcomin’ Committee in Flames, taman neposredno prije njihovog nastupa koji je zagrijao publiku za dolazak vukova.

Welcomin’ Committee in Flames je možda najpoznatiji po činjenici da im na mjestu vokala vrišti japanka Kazuko Kono Hut. S obzirom na njenu japansku žestinu i njihov trash punk garage rock’n’roll stil inspiriran japanskim bendovima bili su odlična uvertira Guitar Wolfu.  Uz Kazuko u bendu su i Goran (Dodo Eichmann, gitara), Vjeran (Mr. Drumsonic, bubanj) i novi član Šuljo (klavijature). Tu večer razgovarala sam sa Kazuko i Vjeranom.

M: Prvo pitanje je vezano uz Vjerana i Gorana, koje godine ste se okupili? Postoje razne informacije preko interneta o tome…

Vjeran: 2006.

M: A Kazuko je pristupila 2007.?

Vjeran:  Ne, isto 2006. Mi smo se okupili na Novu Godinu 2006., a Kazuko je došla u 5.mj. 2006.

M: Čitala sam da nakon što je Gabi izašla iz benda ste tražili baš japansku pjevačicu.

Vjeran:  Da.

M: Kako to, da li ste već ranije slušali japanske bendove?

Vjeran: Pa da, u principu brijali smo već godinama na japanske bendove, pogotovo na Guitar Wolf, na japanske bendove 60ih… Na svu tu scenu i zapravo tu boju glasa. Jer japanci imaju specifičnu boju glasa koji je nešto što bijelci ne mogu napraviti samo tako.

M: Znači imali ste onda dosta sreće da ste našli nekog iz Japana.

Vjeran: Da, nevjerojatna priča. (smijeh).

M: Koje biste japanske bendove naveli kao najveću inspiraciju za WCIF?

Vjeran:  Pa prvenstveno bi rekao japanski bendovi iz 60ih, kojih ima milijardu… a od novijih bendova definitivno Guitar Wolf, 5.6.7.8’s, Teengenerate, Registrators… Znači neka ‘77 punk garage scena iz ’80-ih i ’90-ih.

M: Da li volite još neke stvari iz japanske kulture, da li gledate animee i sl.? Jer intervju je za grupe koje su orijentirane prema Japanu pa su više japanska pitanja.

Vjeran:  Pa ja više brijem na filmove, obožavam japanske horore, klasičnu japansku kinematografiju…

M: Da li ste ikada bili u Japanu i ako niste da li planirate ići?

Kazuko:  Nažalost još nemamo mogućnosti otići…

Vjeran:  Ali kad izdamo album postoji plan da odemo.

M: A da odete imate li posebnu želju nešto učiniti? Vidjeti neki bend, naliti se nasred nekog mjesta?

Kazuko:  Hrana…

Vjeran:  Da, hrana.

M: Kada je Kazuko pristupala bendu nije bila upućena u taj tip glazbe, više je slušala pop i klasiku. Koliko je dugo trajalo uhodavanje, privikanje na novu vrstu glazbe?

Vjeran:  Navikavanje je otprilike trajalo toliko dok je ona čula kako sviramo, znači minutu i pol je jedne stvari čula. „A to je to.”… i to je bilo to.

M: Da, odlično si se snašla budući da imaš tu žestinu koju čak mnogo ženskih rock bendova nema, mislim da ti je to nekako u krvi.

Kazuko:  Ja se još dan danas osjećam da mi još nije u krvi i da se još nisam uhodala.

M: Ali kad si na stageu baš si prirodna, mislim da ima tu nešto.

Vjeran:  Na prvoj probi smo se mi šokirali odmah jer nakon što je čula tu mjuzu već je imala tu neku agresivnost u sebi.

M: Da li si nakon ulaska u bend počela slušati takav tip glazbe privatno?

Kazuko:  Čisto da znam malo više o tome ali…

Vjeran:  Pa dobro, neke stvari su ti se dopale.

M: Koje bendove bi navela da slušaš privatno?

Kazuko:  Joy Divison… a osim njih ne slušam baš.

M: Da li imaš određenog uzora pri pjevanju, ženskog vokala?

Kazuko:  Da, Madonna.

M: Kakva si bila u Japanu sa 16 godina, kakav si stil nosila, gdje si izlazila, što si slušala?

Kazuko:  Kad sam odlazila iz Japana jako je bilo in nositi užasno skupe stvari, Yohji Yamamoto, Comme des Garçons, Vivienne Westwood… to je bila baš moda. Ali što je to, kako bi to nazvala. Jednostavno to je bilo razdoblje kad su to sva japanska djeca nosila, samo da je ekstravagantno, samo da je skupo. Naravno ja sam to pratila ali nije da mi se to jako svidjelo nego jednostavno to je bila moda. A ono što je ostalo od tog razdoblja je jedino Vivienne Westwood. (pokazuje Vivienne Westwood torbicu) Vivienne je moj uzor, sve Vivienne volim.

M: U kojem si gradu živjela?

Kazuko:  Sendai se zove.

M: Došla si u Hrvatsku u vrijeme srednje škole, koliko si godina imala?

Kazuko:  16 godina.

M: Kako si baš u Hrvatsku došla? Puno ljudi koji vole Japan se pita što japance privlači kod nas, npr. sada ih puno dolazi u turističkoj sezoni.

Kazuko:  Ja sam došla više iz neznanja, nisam znala ništa o svijetu pa sam imala priliku. Mislila sam zašto ne, nisam imala neki određeni razlog. Ali evo ’98. kad sam ja došla tu Hrvatska je bila treća na nogometnom prvenstvu u Francuskoj pa sam čula za nju.

M: Tko piše pjesme u bendu?

Kazuko:  Pjesme piše gitarist Goran na hrvatskom, riječi na engleskom Vjeran, riječi na japanskom ja.

M: Koja vam je inspiracija pri pisanju, čime se najviše inspirirate?

Vjeran:  Životnim promašajima.

M: Svirate li još neke instrumente osim ovih u bendu? Kazuko da li sviraš neki instrument?

Kazuko:  Sviram klavir i flautu. Klavirom sam se bavila 12 godina, ali je sad eto čisti hobi.

M: Vjerane, da li ti još nešto sviraš osim bubnjeva?

Vjeran:  Ne, to je to.

M: Bubnjeve si naučio svirati u 33. godini, zar ne?

Vjeran:  Da.

M: Znači nikad nije kasno?

Vjeran:  Da, čak ni ako nemaš talenta kao ja. Trebaš imati nekog tko će izvući taj talent i naučiti te, evo dakle može se.

M: Koliko ti je trebalo da naučiš svirati da možeš početi nastupati.

Vjeran:  Pa u principu prvi nastup smo imali dva tjedna nakon što smo se osnovali.

M: Imate dobar styling na koncertima, razlikujete se od dosta drugih hrvatskih bendova. Kazuko ti si imala i neke uniformice. Tko vam je glavni stilist u bendu?

Kazuko:  Vjeran.

Vjeran:  Prvo vrijeme sam ja bio, da. Dosta brijem na bendove, glupo mi je da bend izgleda na stageu kako izgledaju doma. Pa sam imao viziju kako bi to trebalo izgledati i u početku sam ja malo više diktirao, ajmo izgledajmo ovako, izgledajmo onako… pa sam pustio da se razvija i evo nas tu.

M: Koja ti je inspiracija kod stylinga, neki bendovi ili?

Vjeran:  Ne bendovi nego godine ’55., ’66., ’77. Znači rockabilly, garaža, punk. Ali ono što mrzim je neka šablona, kad bendovi šablonski izgledaju. Treba biti neka kreativnost uključena u to.

M: Kakvi su vam planovi za budućnost, promjena zvuka ili neka daljnja usmjeravanja?

Kazuko: Sad smo dobili klavijature, to je novi instrument. Imamo novog člana benda, zove se Šuljo. Pa se nadam da ćemo više zvučati na pop, a ne toliko rock’n’roll i garage.

Vjeran:  Klavijature će unijeti malo psihodelije i techno zvuka.

DSC02516

Uskoro je uslijedio koncert WCIF koji se održao u prednjem dijelu Močvare, kod šanka. Puno ljudi zguranih na malom prostoru, plešu u jednom sinkroniziranom pokretu gomile,  jako dobra atmosfera. Bend je bio fantastičan kao i inače, Goran je često uletavao u publiku istovremeno svirajući gitaru, Kazuko je bila očaravajuća tako mala i slatka s prebolesnim glasom, a na samom kraju su porušili sve instrumente skupa sa sobom, pad, kaos, lom zvuka i pokreta.

DSC02536

Mali odmor i počinje Guitar Wolf. Mislim da nas ništa nije moglo pripremiti na ono što smo vidjeli te večeri. Usprkos svim najavama koncerta i snimkama na netu i najluđa očekivanja su na kraju premašena. Guitar Wolf se mora doživjeti. Bila je to totalna bijesna eksplozija zvuka, uništavanja instrumenata, nekontroliranih pokreta, poplave znoja (kojim nas je pogotovo Seiji  zašpricavao, iz njega su tekli potoci) i alkohola koji se bacao u nabrijanoj publici, divljeg poga ili radosnog plesa ovisno o kojoj se pjesmi radi. Cijeli bend je opičen do boli i dali su maksimum te večeri kako bi napravili preludi show. I doista je bio jedan od najžešćih punk rock koncerata kojima sam ikad prisustvovala, a idem na punk koncerte od 2000. Danas se rijetko viđaju bendovi koji ulažu toliko truda u svoj nastup.

Posebno se ipak izdvaja Seiji koji je prepun energije i manijakalnosti, bilo to kreštanje u mikrofon ili čupanje žica pri divljačkom zagrljaju sa gitarom ili kontakt s publikom koja je na kraju bježala sa stagea na koji ih je povlačio. Često je pri sviranju oponašao pucanje iz gitare kao iz neke svemirske puške ili bi žonglirao s njom i mikrofonom. U toku koncerta na stage je dovukao jednog dečka kojemu je uvalio gitaru da svira, pridružio ga bendu i nije mu dao da izađe iz benda iako je ovaj par puta pokušavao, da bi se na kraju poklonio Seijiu od oduševljenja. Drugi izravni kontakt s publikom je bio kad je usred zadnje pjesme „Koukousei Action“ kod  drugog bisa počeo dovlačiti gomilu ekipe iz publike na stage praveći od njih ljudsku piramidu. Ta piramida se rušila više puta i ljudi su se cijelo vrijeme vraćali sa stagea u publiku ali je Seiji bio uporan i nije odustao dok na kraju nakon puno pokušaja stvar nije uspjela. Dodatno zbunjujuće je bilo što prije toga nije objasnio što radi pa dok su ljudi uopće ljudi skužili što rade je potrajalo.

DSC02863

Uslijed koncerta u pravoj maniri rock’n’roll-a na stage je doletio i jedan ružičasti grudnjak zavidnih proporcija koji je bend objesio kod bubnjara da se ponosno istakne. Koncert je trajao skoro puna dva sata i svirali su mnoge poznate pjesme, npr.  „Jet Generation“, „UFO Romantics“, „Rock De Korose“ , „Kenka Action“ i to bez stanki između pjesama po čemu su poznati. Publika je bila razgaljena od do samog kraja i nisu se htjeli maknuti od stagea ni nakon 2 povratka na bis i cijele one strke sa piramidom. Tada se Kazuko popela na stage počevši vikati preko mikrofona „Encore!“ u čemu su joj se i ostali pridružili. Na stage se vratio samo Seiji u posljednjem ludom solo nastupu tijekom kojega ni publika više nije mogla stajati na nogama te smo u čudu gledali njega kako neumorno i prilično dugo pjeva „I love you, OK“. Večer kaosa za pamćenje. Obavezno pogledajte i priloženi video jer on sve govori. Nakon Guitar Wolfa moja očekivanja od bendova i koncerata više nikad neće biti ista.

DSC02608

Advertisements

One response to “Concert report Guitar Wolf and WCIF 2011.

  1. Pingback: Najava: XRAY EYEBALLS (SAD), WELCOMIN’ COMMITTEE IN FLAMES (Zagreb/Sendai), BADEN BADEN (Zagreb) @Močvara 18.11. NED | MyauMania·

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s