Fakofbolan u Močvari 10.11. i ManMachine u Attacku 11.11.

Report from concerts I attended on weekend.

Ovaj vikend je bio dosta zabavan, bili smo vani u petak, subotu i nedjelju.

U petak smo se zaletili u AKC Mediku na program za podršku skvotu reciKLAONICA. Svirali su punk bendovi iz Zagreba, Bamovi i Kurve. Bend iznenađenja na kraju nismo ni vidjeli jer smo se više šetali okolo i družili. Tu večer sam bila preumorna za išta pa i presvlačenje iz kućne odjeće tako da sam samo na nju nataknula komandosicu. Ideja je bila da odemo na kratko popiti pivo i vidjeti kog poznatog. Gužva je bila ogromna, hrpa ljudi, vjerojatno radi besplatnog upada.  Kao inače u WC-u je bilo najzanimljivije pa sam tamo upoznala par cura s kojima sam razmijenila kontakte. Neke nisam upoznala već su me ignorirale ili čudno reagirale na moje obraćanje, ne znam jesu mislile da sam neki klošar ili ih vrijeđam pokušavajući uspostaviti razgovor, ali što se može. Neobična je tamo neka atmosfera, pa svi znaju da se u WC-u brblja i stječu nova prijateljstva. Bar popričaš s nekim novim da ubiješ vrijeme. Volim WC-e na događanjima.

____________________________________________________________________________________

U subotu je bio koncert Fakofbolana, napokon! Pripremaju novi album i jako mi je drago vidjeti da su se opet aktivirali, rade na novim stvarima i nastupaju. Najavu na Močvarinoj stranici možete pročitati ovdje. Za one koji još ne znaju ništa o ovom bendu izdvajam opis iz najave s Močvarine stranice:

Fakofbolan – duhovna hrana za sve punk generacije. Što više reći o legendarnom pulskom bendu o kojem svi sve znaju i svi ste ih gledali uživo? Možemo vam reći da Fakobolan uzvraćaju udarac metropoli! Zadnji puta su svirali u Močvari 18.12.2009. Svi koji su prisustvovali tome koncertu znaju što ih očekuje i ovoga puta: pjevanje punk rock himni dok pucaju glasnice, ispijanje piva na nasipu i u klubu, znojenje, pogo, anarhija i zajebancija do jutarnjih sati.

Za one koji ne znaju, kratka škola punka kaže: bend je formiran 1993. godine iz ekipe okupljene oko Monte Paradiso festivala. Prvi album izašao im je kao split LP s Dark Busters, nakon toga je uslijedio “Jedini dokaz”, te nakon njega posljednji “Provincija uzvraća udarac” koji je izdao Zvuk Močvare. Za 2013. najavili su novi “Crni album” kojeg svi željno iščekujemo.”

Stigli smo skoro prekasno, koncert je nekako jako rano počeo za subotu, taman prije 11 sati što nismo očekivali jer smo tek tada Alen i ja i stigli. Srećom propustili smo samo pjesmu ili maksimalno dvije i uletili u prostor… koji je bio dupkom krcat ljudima. Ta večer je čisti pokazatelj da je punk sve samo ne mrtav, dapače cuga, loče, ubija se u prvim redovima i onda drugi dan opet rastura bez umora uz preglasnu muziku. Gomila lica, starih dobro poznatih i mnogih novih, svih dobnih skupina, svi okupljeni u osjećaju zajedništva i nečeg puno većeg od svih nas što nas veže bez obzira na druge razlike; zajednički ukus u glazbi, pogled na svijet, zajednička sjećanja i čvrsta prijateljstva, neka od njih tek u nastajanju, druga dugogodišnja, ali sve zgusnuto u kontinuiranu povijest bez početka i kraja, uvijek ista sreća, pogo, nasmijana lica, zagrljaji, dijeljena cuga i pjevanje uglas – da pucaju glasnice. Moj prvi punk koncert u životu bio je upravo onaj Fakobolana i Nule, 21.12.2000. Osjećaj tada bio je isti kao i ovu subotu. Ta energija punk koncerta, plesnih vibracija i osjećaja pripadanja zauvijek ostaje ista. Mislim da će biti ista i u idućih 12 godina. Dio starih generacija ostaje i ustraje, tvrdoglavo, prvi red, izblijedjela tetovaža i pohabani kožnjak, vjerni usprkos pritiscima svakodnevnog života. Mlađe generacije, šarene i razderane, odrastaju i sazrijevaju kroz lekcije punk pjesnika, pokret i buku koju u interakciji stvaraju. Neki ljudi dolaze, neki odlaze, neki ostaju… ali duh punka uvijek ostaje isti. I zato ćemo zauvijek svi zajedno pjevati “Ulica to smo mi”.

Kako je koncert rano počeo tako je rano i završio, ali ekipa se nije dala i slušaonica nakon koncerta je bila odlična. Evo mene, mislim u toku Buzzcocksa.

____________________________________________________________________________________

U nedjelju sam odustala od Hrelića jer bi inače spavala 2 sata, a imala sam i probu s bendom poslijepodne. Nakon probe s basisticom Majom i njenom sekom, mojom imenjakinjom (i isto tako basisticom), smo otišli do AKC Medike jer trebalo je proslaviti naš imendan – Martinje. Nismo planirali ulaziti na koncert već smo visili ispred, ali onda smo ušli kada se činilo da počinje slušaonica. Zapravo je bio na redu još jedan izvođač, ManMachine i to je bilo najbolje iznenađenje večeri. Ludo je kako sasvim slučajno uletiš na neke dobre stvari. A kako sam obožavateljica elektronskih 80ih i bendova kao što su Kraftwerk i Devo na ovo nisam mogla ostati ravnodušna.

ManMachine su klavijature i Goran Uroić – čovjek s ogromnim M krilima zalijepljenima za ruke i sa svjetiljčicom na glavi. Odlični vizualni efekti već na prvu su doprinijeli ugođaju. Ali jebeš vizualno, tekstovi su mu predobri; “I sanjar je samo san”. Zaklopiš oči u koje bubnjaju svjetla i prepustiš se zvukovima androida i distopijske budućnosti. Jako, jako dobar ugođaj i prije svega odlična publika koju su velikim dijelom činili njegovi prijatelji i njihovi komentari i zvučni efekti. U toj interakciji stvorili su jako dobru atmosferu punu šale i zezancije.

Goran sam po sebi djeluje kao jako iskrena i simpatična osoba, osjeća se ta ljubav prema glazbi i neopterećeno stvaranje koje mnogim izvođačima danas nažalost nedostaje u njihovoj potrazi za slavom i novcem. Jako zabavna je bila i njegova najava na stranici kluba Attack. Da bi sebe najavio stavio je nečiju kritiku vlastitog rada, u pitanju je ista neopterećena atmosfera i zezancija koja je prevladavala na koncertu. Pa eto u istom duhu kopiram vam tu najavu.

“ManMachine, solo projekt Gorana Uroića, me najblaže rečeno – iznenadio. Volio bih reći da je iznenađenje bilo ugodno, ali se jednostavno ne mogu natjerati već moram priznati da je to jedan od najgorih performansa koje sam čuo u životu. Čovjek i sintisajzer, to je ideja čitavog projekta, i kao takva uopće nije loša, ali u izvedbi zvuči kao neka užasna perverzija Kraftwerka. Vokal koji svoje poruke o weltschmerzu poručuje preko slojeva programiranih umjetnih melodija neartikulirano i uz puno “falšanja”. Živi užas” – autor nepoznat.

Ništa ne vjerujte, poslušajte ManMachine na Bandcamp stranici i trkom na njegov idući koncert!

Moja snimka s koncerta:

Advertisements

Leave a Reply

Fill in your details below or click an icon to log in:

WordPress.com Logo

You are commenting using your WordPress.com account. Log Out / Change )

Twitter picture

You are commenting using your Twitter account. Log Out / Change )

Facebook photo

You are commenting using your Facebook account. Log Out / Change )

Google+ photo

You are commenting using your Google+ account. Log Out / Change )

Connecting to %s